Kada govorimo o razvoju edukacija u zdravstvu, lako je zapeti u pretpostavkama. Što polaznici žele? Što im je jasno? Gdje zapinju? Odgovore na ta pitanja najčešće ne znamo dok ih ne pitamo. Povratne informacije, koliko god zvučale kao formalnost na kraju edukacije, zapravo su jedan od najvrjednijih alata koje imamo. Ne samo zato da znamo je li edukacija “dobro prošla”, već zato što nam pomažu da idući put bude bolje.
Nije dovoljno znati da je edukacija “dobila peticu”. Važnije je znati zašto je dobila nižu ocjenu u nekom dijelu, što je zbunilo sudionike i u kojem trenutku im je pala koncentracija. To su konkretni podaci koji pomažu u oblikovanju boljih edukacijskih iskustava i za sadašnje i za buduće korisnike. Ponekad se iz komentara otkrije da je tempo bio prebrz. Ili da je prelazak s teorijskog dijela na praktične zadatke bio preoštar. Ili da je slučaj bio zanimljiv, ali bez dovoljno kliničkog konteksta. Sve su to sitnice koje se ne vide lako dok ne stigne vanjska perspektiva.
Platforme koje omogućuju interaktivno učenje, poput onih koje koriste simulacije kliničkih odluka, daju dodatni sloj podataka. Ne oslanjaju se samo na završne ankete, već kroz cijeli tijek edukacije bilježe kako sudionici donose odluke, gdje se najduže zadrže i gdje najčešće griješe. To omogućuje ne samo evaluaciju, već stalnu prilagodbu sadržaja. Ako se vidi da sudionici često pogrešno interpretiraju određeni nalaz, to može biti znak da ga treba dodatno pojasniti ili vizualno bolje prikazati. Ako dio edukacije izaziva frustraciju umjesto angažmana, nešto vjerojatno treba promijeniti u načinu prezentacije.
Edukacije koje uzimaju u obzir povratne informacije nisu statične. One se mijenjaju s korisnicima, s temama, s kontekstom u kojem se primjenjuju. Ne traži se savršen sadržaj iz prve, nego volja da se sluša i mijenja. Zato je vrijedno redovito otvarati prostor za komentare, ne samo na kraju, nego i tijekom edukacije. I ne zato da bi se prikupilo što više ocjena, nego zato da sadržaj zaista odgovara onima kojima je namijenjen.